Zadom
  Istina o Jasenovcu
 

Antifašistička koljačka promidžba - Profiteri jasenovačke laži


Piše: Mladen Ivezić, povjesničar

Hrvati - ljudožderi

Antifašist Zaim Topčić 1985. najavio je roman 'Ljudolovka Jasenovac' tvrdnjom da "svi glavni i epizodni likovi su autentični (...) Bitni događaji, problemi i konflikti su također istiniti". Roman je dobio antifašističke nagrade. Topićev lik, katolički svećenik u Jasenovcu, razmišlja: "Da lani nisam blagoslovio da mogu do mile volje piti krv zaklanih bandita, vjerojatno se ne bi toliko ostrvili da sada mogu jesti i ljudsko meso?". Topić o Hrvatima u Jasenovcu: "Jesu oni, naravno u masama kuhali masnije leševe novopridošlih". Topić o hrvatskoj predbožićnoj gozbi: "Krv navire u obraze: kakvo li je, od čega li je to neobično meso", "Premda je mlado kopile, jopet je vraški žilavo, majku mu banditsku! Ali, more se sasvim lipo, lad se dobro prožvače", "da je pečeni jadnik Spličanin i pravi Hrvat", "svoj zanos za kanibalizmom", "Iako je dalmatinski ilegalac-komunista baš lijepo pečen i pomalo bljutavo-slatkast...". Koliko je Hrvata 90.-ih ubijeno zbog ovakvih laži?

Latinova je emisija, isti Topčić. On pročita o NDH tekst pun činjeničnih neistina i posve lažnih sinteza. Provjereni antihrvati; Slavko Goldstein, Danijel Ivin, Nenad Popović, Tora Dirnbah, Saša Kosanović i sl. sa slugama hrvatske krvi, Petrom Strčićem, Šimom Šitinom, raspopom Oršolićem i sličnima odlučiše - ubiti istinu.

Uvodni Gojko Knežević iz Banja Luke prikaza kako je njegova snažna mati u Jasenovcu tukla ustaše...

Simptomatično, iznio je bajku o tome kako hrvatski vojnik neko dijete baca u zrak i dočekuje na bajonet (to je primijenio Žarko Puhovski u lažima o nepoznatome hrvatskome generalu iz 90.-ih, ali izvorno se radi o pravim zločinima Srba nad Albancima o kojima je kao očevidac javljao novinar Lav Davidović Bronštajn Trocki) i da su nekoj djevojci probušili grudi i ruke kroz te grudi provukli (a to je motiv iz srpske poezije te parafraza srpske pjesme "Skadar na Bojani").

Laže Knežević da su časne sestre u Jaski djecu tukle i da ih se trovalo u nekakvim kamionima cijankalijem. Radilo se o malim Kozarčanima koje su odmetnici u bijegu pred snagama reda vukli za sobom kao štit a onda ostavili, pa ih je hrvatska vlast spašavala. Tako se vlast našla pred više od 100 000 ljudi od kojih mnogi nisu imali kamo.

Laž je i o otimanju djece. Ona iđahu pravoslavnim obiteljima u Slavoniju ili na škrb po gradovima, a bolesna u Jasenovac i Jasku. Bilo je tužnih rastanaka jer su se mnoge majke prijavile na rad u Njemačkoj.

Nema u Haagu osuđena Srbina (i Plavšićke), koji nije rekao da je morao četnike ustrojiti, jer "se zna" koliko su Hrvati Srba u 2. sv. ratu poklali. U opisima tobožnjih hrvatskih nedjela iz 90-ih godina pronašao sam desetke doslovnih prijepisa iz antifašističke lažne literature o Jasenovcu.

Štrbac i Beograd su svoje lažne svjedoke podučavali iz knjiga antifašista o Jasenovcu!


Prijepisi vlastitih zločina

Desetljećima sam rada na tematici antifašističke koljačke promidžbe utvrdio tisuće takvih prerada tuđih u protuhrvatske laži. Ti su harangeri zločine koji sami slave i čine (kada Kraljević Marko jede djecu, kada iguman Stevan u 18. stoljeću /'Gorski vijenac'/ i Đorđe Petrović Karađorđe u 19. stoljeću deklariraju da su ili da će trećinu muslimana poklati, trećinu prekrstiti a trećinu prognati, kada Židovi po Jahvinoj zapovijesti istrijebljuju cijele narode itsl.) jednostavno pripisali - Hrvatima.

Tvrdim da svatko od nekoliko stotina objavljenih svjedočanstava na kojima se zasniva jasenovačka laž mogu prokazati kao unutarnje i vanjski nelogično i proturječno te - nemoguće. Njih su varirali u desetcima tisuća inačica.

U knjizi 'Titova umjetnost mržnje' dokazah da je funkcija tim lažima bila motivirati genocid nad Hrvatima. U knjizi 'Jasenovac/Brojke' utvrdih kako se gradilo jasenovačku laž.


Kako je doista bilo?

Razbijen u Srbiji koncem 1941., Mihailović štedi Srbijance i proglašuje da "treba čekati" a četnički ustanak širi šaljući pukovnika Uzunčevića i majora Rašetu popu M. Đujiću u NDH, potaći 'ovdašnje' četnike.

Prve su zločine u NDH nad Hrvatima počinili u povlačenju pripadnici Vojske Kraljevine Jugoslavije i mobilizirani Đujićevi četnici. Poglavnik je radi obrane naoružao narod koji je stvorio seoske milicije (tzv. divlji ustaše), što ponegdje uzvratiše zločinima nad nedužnim Srbima.

26.-28. lipnja poglavnik stalno ponavlja proglas kojima demantira plan pokolja nad Srbima, tobože zacrtan za 28. lipnja (Vidovdan), te svakoga počinitelja takva djela, nad Srbima, unaprijed osuđuje na smrt. Židove proglašuje kolektivno krivima za proširbu takvih glasina.

Osnivaju se prijeki sudovi koji će, uz više stotina neprijatelja, osuditi i dati pogubiti najmanje stotinu onih, koji se prikazivahu režimskim ljudima.

U kolovozu članak 'započelo je bolno čišćenje' opisuje smjene i kazne nad ustaškim vođama koji su na terenu bili prekoračili zakone na štetu nehrvata.


Dohvatni četnici miruju - titoisti jedini potpiruju

Već u kolovozu/rujnu počeše pregovori i sporazumi. Do lipnja 1942. dovedoše do toga da su četnici od Banja Luke na zapad poglavnika priznavali vrhovnikom, NDH se obvezala izgraditi rijetke porušene pravoslavne crkve i otpustiti četnike iz zatvora i logora (pa i Jasenovca - masa potencijalnih svjedoka, ali masovnih zločina nije bilo!) te njihovim obiteljima plačati glavarinu dok se ovi ne oslobode.

U Đujićevu su stožeru dotle netragom nestajali Mihailovićevi izaslanici zaduženi ponovo podići ustanak u NDH. I Đujić je štedio svoje Srbe.

U Kninu cijelo vrijeme vijori hrvatska zastava, provode se hrvatski zakoni, a hrvatska administracija izdaje hrvatske dokumente, dok vojnu vlast održavaju Talijani i, ponekad pijani i lajavi četnici (zbog kojih se hrvatske civilne vlasti žale Talijanima, koji su odgovorni za ondašnju vojnu vlast).

Za velikoga župana Kninsko-bribirsko-sidraške županije poglavnik je na četnički zahtjev postavio ustašu Davida Sinčića, Židova.

Sluge staljinizma, britanskoga imperijalizma i cionizma, anti-fašisti divljaju jer su zaduženi dizati ustanak. Njihov tisak četnike optužuje za izdaju srpstva, stalno lažući o tobožnjim strašnim hrvatskim zločinima (ali to su bajke o Jadovnu, zatvorima, nekim selima: laž o Jasenovcu dolazi na propagandni repertoar antifašista tek od 1943., kada se u svijetu počelo lagati o Auschwitzu). U isto vrijeme napadaju poglavnika za izdaju hrvatstva četnicima. A ljudi su, ustaše, presretni dobitkom države, i Đujićevi četnici, vjerujući u povratak svoga kralja, jednostavno htjeli preživjeti rat.

Za Zadar, Pulu i Rijeku lažu Latin/Kosanović, a tu laž prihvaća Strčić, da ih je Pavelić predao Italiji, jer oni bijahu već pod njom 20-ak godina, voljom demokratske 'međunarodne zajednice'! Talijanima trebaše mir, ali i što slabije hrvatstvo. Zato osnuju MVAC (Milizia volontaria anticomunista) u koji uklopiše i (nedohvatne!) četnike istočne BH i Crne Gore, koji, ne bojeći se kazne od preslabe NDH i Talijanima zaštićeni, u nekoliko prodora čine strašne i masovne zločine nad Dalmatincima.


Poglavnikovo miroljublje

Poglavniku je cilj - mir, i to ne samo zato što Hitleru vojska treba za velika bojišta. Ustaše su, naime, svoje postigli; državu imaju; oduzeli su od 1918. g. doseljenim Srbima pljačkovinu i pravo na hrvatsko državljanstvo, a tjerati ih nije ni trebalo jer ih se stotinjak tisuća skoro podavilo u Drini, bježeći kriomice u Srbiju, dok ih se 200 - 300 000 tisuća gospodski, o hrvatskom državnom trošku prevezlo od Zemuna i Beograda u pristojnim putničkim vlacima.

Od lipnja 1941. u ustaškome 'Hrvatskom narodu' svakodnevno izlazi rubrika 'Svakome je pravom Arijcu čast služiti NDH' s popisima domaćih pravoslavaca ili onih što se doseliše od 1918. i ovdje sklopiše brak, koji prelaze iz kraljevske vojske u domobranstvo (koje u narodu dobi naziv 'Ministarstvo srpskih zetova'), zadržavajući vojne, generalske i sve ostale činove.

Poglavnik je u Saboru, 29 veljače 1942., održao dirljiv govor u kojemu je naglasio, da u NDH nitko nema ništa protiv pravoslavlja, da je vjera osobna stvar i da je jednakopravno i ne vjerovati u Boga; ali da SPC u NDH ne može postojati jer njoj vrhovnika postavlja svjetovni vladar Srbije pa je ona politička organizacija.

Mudri su pravoslavci prihvatili Statut HPC-a koji je posve isti kao i onaj SPC-a (u stvari prepisan), osim pitanja imenovanja vjerskoga vođe.

Svečanostni je potpukovnik ustaškoga zrakoplovstva Dušan Machiedo u travnju predvodio smotru voda postrojena u čast njegove Ekscelencije patrijarha HPC Germogena.

Staroga su Rusa, izbjeglicu pred komunistima, koji se stalno oglašavao umirujućim i konstruktivnim pozivima, antifašisti 1945. objesili; jednako kao i beogradskoga muftiju - valjda zato što je antifašizam tolerantan?


Posebni antisemitizam

Protužidovstvo je u NDH bilo shvaćeno socijalno jer je ustaštvo bilo izrazito socihalistički nacionalni pokret; oštar prema svojemu, a kamo li tuđemu građanstvu i buržoaziji; kulturno i socijalno.

Sjajni članak Ive Bogdana o hrvatskom rasizmu već se 1942. godine izravno protivi skandinavskome (u Švedskoj se od 60-ih godina zakonski po eugeničkim i rasnim načelima na silu steriliziralo 60 000 žena) a time i Hitlerovom rasizmu, preuzetom od Engleza, što neke rase drže manje vrijednima i stvorenima za opski položaj u kojemu ih držahu.

Članak ističe jednaku vrijednost i pravo svake rase slobodno živjeti na - svome. Ondje je ona potpuno svoja i najbolje se osjeća; klimatski, biologijski, krajobrazno, u flori, fauni i tradiciji itsl. Svjetski su odnosi: prijateljstva, šport, trgovina pa i turizam; tu je i najsvjetskija i najsverasnija ustanova - katolička crkva; ali je svakome njegovo prirodno stanište - najprirodnije.

Uz mnoge ustaške obiteljske sveze sa Židovima, valja znati, da je u vojsci NDH od kakvih 120 generala 28 njih bilo - Židova. Brzo se ublažiše stroge mjere izludžbe Židova iz javnoga života (umjetnost, novinstvo) i slobodnih akademskih profesija (liječnici i odvjetnici).
Uostalom; glavni su Hitlerovi promidžbenjaci i filmaši bili Židovi.

Dolaskom antifašista poče u Zagrebu suđenje obitelji Schulhof, vlasnicima poduzeća 'Tipografija'. Tužitelji su toga oca i sina pitali; "Pa kako ste vi Židovi, mogli u svojoj tiskari štampati cijeli zagrebački ustaški tisak" (i to jako solidno; bez pogrješaka i odličnim tekstom i bojama, uz mnoštvo sjajnih fotografija pravoslavca Toše Dapca, kojemu to biješe najplodnije razdoblje i koji u NDH dobi prvu monografiju - komentar M.I.). Odgovor je bio; "Pa mi nismo čitali, mi smo samo tiskali". Antifašisti im sve oteše i osudiše ih na višegodišnje zatvorske kazne.

Stotine su Židova jednako koristoljubnih pobuda antifašisti jednostavno likvidirali. Tisuće su Židova pred njima pobjegle glavom bez obzira, znajući s kim imaju posla. Sve su ih antifašisti ubrojili u 'žrtve fašističkoga terora'. Cijelo je vrijeme u NDH postojala Židovska bogoštovna općina u Zagrebu, a ukinuli su je tek - antifašisti! Izbaciše ono 'bogoštovna'.

Ja sam prvi na svijetu koji je pronašao i objavio dva pisma (što su ih antifašisti skrivali u arhivu) koja je 1943. godine bio poslao zagrebački nadrabin Freiberger Kaptolu i hrvatskim vlastima, moleći da se negdje osnuje tabor za one Židove koji nisu podanici NDH a nemaju kamo otići! Hrvatski bi ih Židovi sami hranili, kažu pisma.

Vlast je ljudska i glavna građanska prava garantirala svim podanicima, dok su puna građanska prava imali samo Arijci, ali i oni kojima se ona posebno priznaju. 1945. godine je poglavnik donio i zakonsku uredbu kokom puna građanska prava priznaje i svim Židovima i Ciganima.

Budući da su Židovi bili pod strogim pritiskom njemačkoga režima u Njemačkoj i na ratnim područjima, mnogi su, očito dovedeni dobrim vijestima o NDH, dolazili ovamo, nemajući ni državljanstva ni pripadništva NDH. Pozor, dolažahu iz Mađarske i Italije, u koje prvih mjeseci bijahu bježali, uzdajući se u popustljivost njihovih režima.

O Jasenovcu - isključivo lažni svjedoci

Među pogubljenim Hrvatima bijaše i 10 ustaških stražara koji se u Jasenovcu udružiše sa židovskim grupnicima Dijamantštajnom i Špilerom te, kako su potonji imali propusnicu za cijelu NDH, kradijahu i prodavahu deponirane zatočeničke vrijednosti. Od početka 1942. nad svježim grobovima tih ustaša, među kojima i brata zapovjednika Ivice Matkovića, novi su stražari svećano i javno polagali prisegu da ničime ne će zlorabiti ovlasti. Često se stražarske postrojbe rotiralo, baš da bi se izbjegle zloporabe,
moguće kada zasjednu.

Desetci tisuća vlakom se vozijahu uz Tabor, stotina je tisuća poslije Kozare utaborena u okolici, dok ih se nije porazmijestilo (Mato Lovrak napisa dječji roman o "malim Bosancima", a ustaški je tisak žestoke bukvice i prijetnje čitao onim građankama, kojima je teško skrbjeti o udijeljenoj djeci, kojima se ne sviđa njezin govor, ma o kojoj se vjeri ili crkvi radilo).

O Jasenovcu se sve znalo i vidjelo i zato se znatnije laži o njemu počeše uobličavati tek koncem rata, prvo izvan posavsko-slavonskoga područja (da im se ljudi ne smiju). Kasnije kada je i smijeh postao opasan, moglo se slobodno lagati.

Sigurno je najmanje 200 000 ljudi vidjelo jasenovački tabor tijekom rata; svaki je kutak bio vidljiv u svakome trenutku većemu broju ljudi; a samo je stotinjak smradnih profesionalnih lažljivaca bilo spremno o njemu lagati. 200 000 živih ljudi stiskalo je jezik, da nebi reklo istinu koja bi ugrozila antifašističku diktaturu.

 

Kako nastajahu lažni popisi žrtava Jasenovca

Latin i njegovi gosti; antihrvati i takvi kao što su Strčić, Šitin ili raspop Oršić, prihvatiše sve notorne laži na 'Latinici'. I to, da je Pavelić htio trećinu Srba poklati, trećinu protjerati a trećinu pokatoličiti (a baš su poglavnik, dr. Artuković i Stepinac zabranjivali prekrštaje jer je državi trebala istinita evidencija, a Bogu lažni vjernici ne znače ništa).

Kao vrela za židovske žrtve; lijepo po godinama kada su ubijeni; po spolu i uzrastu, navedoše, i to u skoro svim knjigama, spis Blaževićeva "Javnog tužilaštva Federalne Hrvatske". Pronađoh to u Hrvatskome državnom arhivu; kad ono na početku svake košuljice jasno piše; "popis muškaraca (žena, djece, staraca), članova ŽBOZ, koji su 1941. (1941., 1943...) odvedeni u Jasenovac". I - ništa više.
Ni govora o ubijenosti, ni govora da su ubijeni baš te godine, baš u Jasenovcu. Drugi spisi dokazaše da su radili i dalje, drugih godina, bili šefovi, a mnoge se može pronaći i u posljeratnome životu.

Antifašistima je bitno što više lagati. Oni su jednostavno ono "odvedeni" prikazali kao "ubijeni te godine u Jasenovcu" i to uključili u "optužnicu Pavelić-Artuković", optužujući tu dvojicu Hrvata za sva nedjela NDH pa i, izrijekom za Jasenovac, JT imenom, prezimenom i svim osobnim podatcima (kako jedino i valja) spominje malo više od 5 000 žrtava. A svijet im nije ni to priznao!

I napišem da su lažljivci, lupeži, profiteri laži, i da su lagali uvijek i opet će lagati. Oni me neće tužiti!
Ne - njima je dovoljno biti svaki dan koliko god žele na televiziji, radiju i u novinama; osobno ili putem slugu! Sad i u škole uvode obvezu slušanja laži o tzv. holocaustu !!! A moje knjige usudiše se prodavati samo dvije knjižare!

 

Životni uvjeti

U taborima nisu osuđenici nego sumnjivci. Sabirni su tabori blag obzir; više nadzora nego kazne nad sumnjivcima. U taborima se ustrojuje unutarnja uprava. Stražari u tabor načelno nisu smjeli ulaziti, baš da bi se spriječilo samovolju. Red su održavali grupnici; sami zatočenici. Vlasti bi dolazile kod većih proslava i amnestija (riječ je o tisućama svjedoka, koji nisu kasnije htjeli lagati, pa za njih ni ne znate). Stotine su i razmijenjivane. Tisuće su otpuštene protjekom kazne.

Rjeđe bi iz Jasenovca uzimali zatočenike za strijeljanje u svojstvu talaca.

Dobro odjeveni zatočenici su u Jasenovcu jeli dobro i redovito. Ambulante i stacionari bijahu prepuni; bolesnika i sabotera, po njihovu priznanju stalno po 20%!

Židovski, komunistički i ostali paketi potvrđuju da se zatočenicima slalo luksuznu robu. Međudržavne pa i Crvenoga križa, koje redovito predvode Židovi, inspekcije bijahu česte.

 

Zatočeničke sabotaže

Zatočenici bježahu, povremeno ubijajući pri tome stražare. Krali su i opskrbljivali partizane. Sabotirahu gdje god su mogli; imajući partijske ćelije u svakoj baraci.

Vlastima su židovski liječnici više puta podvalili epidemiju tifusa lažući da će svaki bolesnik biti ubijen. Vlasti su u Jasenovcu liječile i ranjenike i tifusare spašene s Neretve i Sutjeske, gdje su im antifašisti ostavili oružje, ne bi li izginuli kao zaštitnica, iako su imali pravo na predaju, a komunistički su liječnici i zatočenici krali lijekove i hranu te ih slali u šumu.

Trač i panika širili su se namjerno.

 

Vjerska služba

Pripadnicima svih državno priznatih vjera i crkava osiguravala se vjerska služba a Židovima se nije branila. Pravoslavcima je u Jasenovcu vjersku službu vodila HPC.

Poslije rata poubijaše 28 njezinih svećenika, pa i Spiridona Mifku, zamjenika patrijarha Germogena. Mifka da je, otprilike "pomagao ustašama i sudjelovao u klanju Srba u Jasenovcu". Tipično antifašistički;gdje je god neki pop, tu je fašizam. Umjesto da se Mifkina nazočnost prizna dokazom da nije bilo namjernih masovnih zločina, oni su ga jednostavno proglasili zločincem i - objesili.

 

Neki časni a nepoznati svjedoci

U taboru je bio ustrojen bogat športski i umjetnički život. Osobno sam prepoznao (pok.) gospodina Milu Đurđevića, odlična svirača, Ciganina, koji je u Jasenovcu, osobito od Nijemaca, što su onamo dolazili na koncerte, zaradio najviše u životu.

Dva mu sina, Đuro i Pero, svirahu u "Prosvjetnoj bojni", a kasnije u Zagrebačkoj filharmoniji i Simfonijskom orkestru RTZ. Pero mi je pričao da mu je 60-ih prišao jedan liječnik i razdragano viknuo: "Gospon Đorđević, kaj se vi mene ne sjećate? Pa mi smo skup' bili u Ustašama". Koncem rata je, naime, i "Prosvjetna bojna' dobila iste - ustaške odore.

Upoznao sam i sjajna svjetskoga gospodina, (pok.) dr. iuris Zvonka Cebala, predratna komunista iz Brčkog, čije je ime na skoro svim zapisnicima o pregovorima partizana s Hrvatima za razmjenu zatočenika. Formalno i sam zatočenik, Cebalo je imao atomobil s vozačem i putovao cijelom NDH. Pričao sam da ga je više puta s toga prozvao "Hrvatski narod" a onda su vlasti, za kaznu, upravnika Lepoglave (gdje je također bio neko vrijeme) poslali na istočnu bojišnicu, gdje je i poginuo. Cebalo je nastavio pregovarati i - trgovati. Nikada nije spomenuo nijedan incident u Jasenovcu.

Pročitavši moju knjigu "Jasenovac/Brojke", obratio mi se i g. Šoštarić, pripadnik USAOH-a, doveden s druzima listopada 1944. u Jasenovac, samo pri dolasku dobrano izudaran, posve slobodan u kretanju Taborom, vidio sve što se dogodilo, kaže da je u tih šest mjeseci (za koje se tvrdi da su najgora razdoblja), ondje život izgubilo (ne računajući žrtve 'savezničkog' bombardiranja) ne više od 30 (trideset) ljudi.

Predratni komunist, liječnik, kasnije radio za Udbu, otac moga prijatelja, proveo je tri godine u Jasenovcu, imajući spoznaje o svemu. Sinu je govorio da bi u 6 mjeseci jednom stigao nekakav vagon s nepoznatim ljudima, koji bi prespavali i otišli dalje, pa se poslije pričalo da su ih ustaše sigurno ubili. Videći dokumente koji svjedoče da su mu u samo 2 mjeseca čak pet puta popravljali zube (dok se vojsci uglavnom vadilo), sin mu je rekao: "Pa ti si u Jasenovac išao popraviti zube".

Mati je moga kartaškoga druga, s 15 godina, kao komunistica, bila osuđena tri mjeseca raditi kod jedne seljačke obitelji, a samo prespavati u Taboru. Poslije ju otpratiše kući.

Poglavnik je govorio da Jasenovac nije bio odmaralište, ali ni mučilište. Novine su rado pisale o zatočenim neprijateljima. "Njihov je rad bio politika, a sada je njihova politika - rad".

Pozor! Ovo nije izvedba dojmova putem malobrojnih lažnih svjedoka! Ovo su svjedoci visokokvalificirani na svaki način; školom i političkim iskustvom; staloženošću i nezainteresiranošću u trenutku svjedočenja. Oni su svjedoci visokokvalificirani na svaki način; školom i političkim iskustvom; staloženošću i nezainteresiranošću u trenutku svjedočenja. Oni s druge; antifašističke strane; ljudi neskloni NDH i svakako njene žrtve.

 

Kako se kalila laž

"U ratu je istina toliko dragocjena, da ju treba čuvati straža laži", izjavio je jedan od glavnih huškača na 2. sv. rat, Winston Spencer Churchill. Treba poznavati antifašističku ratnu promidžbu i njihovu svijest o potrebi da se nad Hrvatima, Nijemcima i Japancima, a ponegdje i Mađarima počini genocid. Američki su filmovi i publikacije Japance proglasili nižom vrstom; životinjama, a to su radili i Sovjeti, posebno njihovi Židovi (Staljin je Ilju Ernburga morao zaustaviti zbog njegove krvoločnosti) protiv Nijemaca te cijela antifašistička masa Kraljevine Jugoslavije protiv Hrvata.

Kako se laž utvrđuje kao istina, ilustrirajmo neutralno! O američkome imanju atomske bombe jugoslavenska je javnost obaviještena tek sredinom 1947. godine; dvije godine nakon njezine uporabe. Do tada se tvrdilo da je Japan kapitulirao zbog SSSR-ove objave rata, kolovoza 1945. Dakle; "naš komunist je moćan", a ne "kapitalisti imaju strašno oružje". Kasnije nitko nikoga nije prozivao za laž !!!

Od vremena kada se za upite o antifašističkim lažima glavu gubilo, valjalo je prijeći u doba čvrste ali mirnodobske Jugoslavije, izgrađene genocidom nad Hrvatima, Nijemcima, Mađarima, Talijanima i muslimanima s područja NDH te Albancima, Makedoncima, Bugarima i Turcima iz drugih dijelova propale Jugoslavije. Ljude se valjalo nekako uvjeriti da je 'pax titoistica' barem najmanje zlo, koje nas je moglo ščepati.
Zato je trebalo napuhati hrvatske zločine.

U 'Jasenovac/Brojke' pokazao sam metodologiju uzajamne izgradnje uvjerljivosti kvantitativne i kvalitativne laži o žrtvama Jasenovca. Prvo se tijekom rata i kraćega poraća objavilo da je ubijenih bilo 500 000 - 1, 400 000. Lagalo se o istrjebi - masovnoj (prvenstveno Srba) te cijelih naroda (Židova i Cigana). Tome je odgovarala potreba da se Srbe, kao jugodržavotvorce, iz četnika prebaci u antifašiste i da se vlast centralizira. Milijuni na toj laži stekože povlastice!

Istina je bila drukčija; Srbi su u stotinama tisuća odlazili u Njemačku raditi za odličan novac (svakodnevni bijahu oglasi u srbijanskim novinama s općinskom zahvalom za novac šo ga radnici šiljahu u rodna mjesta, a u NDH je, uz mudru privolu vlasti, oko 250 000 Srba tako izbjeglo i novačenje za domobrane, i za partizane i za četnike). Uplašeni od najavljenoga antifašističkoga pokolja svih takvih, oni se prikazaše žrtvama.

Hrvatima se glave punilo lažima o milijunu poubijanih. Zbog pravne nesigurnosti i straha od antifašista, to se nije moglo provjeriti. Golema brojka pojačana tvrdnjom "pa ako je i pola milijuna strašno je".

Kako bi se uglailo laž o brojci, počelo se proizvoditi lažne svjedoke; baš kao onoga Kneževića iz 'Latinice'. Metoda je bila; 'to gore laže, to bolje'. Uzelo bi se kakvu histeričnu babu ili paranoičnoga antifašista, koji bi se uživjeli u svoju laž. Tu se mesarilo malu djecu, ljude jelo žive ili prije žive peklo, pa onda jelo, pilo krv; bilo iz bačve, bilo izravno iz vene... Tako su gluma tih lažnih svjedoka i hrvatski katolički osječaj za čovjekov, osobito dječji, život nadjačavali logičku kritiku, kojom se lažljivca razotkriva.

Sve su nelogičnosti nestajale skrivene iza one brojke od jednoga milijuna ubijenih. Logika jest; ako su Hrvati ubili milijun, nije isključeno da su pri tome pili ljudsku krv i jeli ljudsko meso. I obrnuto, narodu koji svoje protivnike jede ne treba ni dokazivati da ih je ubio 700 000 ili milijun. Tako je izmišljena masa žrtava izrodila uvjerljivost laži o izmišljenoj strašnosti postupka. Kada se počela rušiti brojka od 1 000 000, jer nitko nije dokazao ni njenu tisućinku nastavilo se vjerovati da je žrtava moralo biti strašno mnogo jer su Hrvati činili - tako strašna pojedinačna djela, pa i jeli ljude i pili im krv.

Sada je laž o sadističnosti pojedinačnih zločina održavala laž o visini ukupne brojke žrtava!

Na upit gdje su drugi svjedoci, antifašisti pronađoše prvu laž; svi su ubijeni.

Na upit gdje su ostatci 700 000 izmisliše dva izlaza; Piccillijeve peći (to je po uzoru na laži o krematorijima u Auschwitzu) i - u rijeku Savu. Činjenica je da su na ušću Save u Dunav komisijski vadili mnoštva lešina, ali tek u svibnju 1945., kada su antifašisti zauzeli Slavoniju i ondje poklali tisuće ljudi, iako je Beograd pod partizanima bio od listopada 1944. Piccillijeve su peći bile pokušaj krematorija za umrle tifusare i nisu mogle dnevno spaliti više od desetak ljudi. Radile su samo eksperimentalno mjesec-dva.

Ipak, hrvatski je narod ostao pod strašnim pritiskom kombinacije kvantitativne i kvalitativne laži koje se uzajamno nadopunjuju. Svaki pokušaj kritike naišao bi na nove histerične, dramske laži i - etiketu antisemitizma itsl.

Perverzna izopačenost Latinove i antifašističke logike

Oni javno rezoniraju; "mi jesmo poklali Hrvate, ali nismo krivi za pokolj, nego je krivac Pavelić, koji je Hrvatima govorio da ćemo ih poklati i onda utekao". Suludo! U stvari time priznaju da je Pavelić imao pravo; trebao je bježati jer antifašisti doista jesu planski klali. Tko je bježao dovoljno brzo ili tko se probio - ostao je živ. Mi - Hrvati možemo raspravljati o Pavelićevoj hrabrosti, taktici itsl., ali to da ubojice ekskulpaciju nalaze u činjenici da su žrtve bježale i da su znale da će ih poklati, to je moguće jedino u Mesić-Goldsteinovome feudu.

Najgori zločin u povijesti nad hrvatskim narodom počinio je antifašizam, on je ab initio zločinački jer je bio usmjeren tome da se genocidom nad Hrvatima stvori unitarna Jugoslavija predvođena državotvornim srpskim i slovenskim narodom.

 

Hrvatski list, 21. lipnja 2007.

 
  Posjeta 122528 visitors (342864 hits) dosad Uviek spreman!  
 
=> Do you also want a homepage for free? Then click here! <=